Na jugu su borbe bile teže i krvavije. Vazdušne operacije su započete iznad sovjetske 57. i 67. gardijske divizije koje su pretrpele teške gubitke u vozilima i borbenoj tehnici. Međutim, Luftvafe se veoma brzo skoncentrisala na sovjetski 6. tenkovski korpus koji se razvijao u dubini od 10 do 15 kilometara, spremajući se da izvede kontranapad u slučaju nemačkog proboja. To je ostavilo nemačku 4. tenkovsku armiju nezaštićenom i sovjetski Šturmovici su krenuli u lov na nemačke tenkove. Direktno iz fabrika, eskadrile Šturmovika su dobile takozvane PTAB bombe - protiv-tenkovske avijacijske bombe. One su punjene u kontejnere od 132 do 192 komada i bacane sa relativno male visine na nemačke tenkove, probijale sa lakoćom oklop krova tenka i uništavale ga.
Sovjetski avioni su uspeli da stvore superiornost u vazduhu već prvih dana ofanzive ali je Luftvafe konstantno slala lovce da osujeti sovjetske šturmovike i zaštiti svoje tenkovske jedinice. Prilikom napada sovjetske 2. gardijske tenkovske armije na krilo 1. SS oklopne divizije Lična garda Adolfa Hitlera Luftvafe je primenila novu taktiku: umesto teških bombardera i bombardera za obrušavanje poslati su lovci Foke-Vulf Fv 190 i specijalizovani lovci tenkova Henšel Hs-129 koji su ispred sovjetskih jedinica izbacili takozvane „Leptir“ bombe SD-2 koje su nanele velike gubitke sovjetskim tenkovima i lakim oklopnim vozilima.
Na tlu, sovjetski Voronješki front je probijen od strane 2. SS tenkovskog korpusa nemačke 4. tenkovske armije. Na uskom delu fronta koji su branili sovjetski vojnici jačine dva pešadijska puka stvorena je rupa kroz koju je 2. SS tenkovski korpus prošao i probio se u dubinu od 15 kilometara. Problem Voronješkog fronta je bio u tome što su se protiv-tenkovska oruđa i mobilne rezerve raspoređivale jednako na celoj izbočini dok je u isto vreme ceo nemački tenkovski korpus napadao jedan uzan sektor od 4 do 6 kilometara u dužinu. Nemačka 4. tenkovska armija je odmah probala i da proširi proboj i spoji se sa 48. tenkovskim korpusom koji je takođe napravio proboj ali se od toga odustalo i pažnja se posvetila daljem napredovanju.
Sovjetski avioni su uspeli da stvore superiornost u vazduhu već prvih dana ofanzive ali je Luftvafe konstantno slala lovce da osujeti sovjetske šturmovike i zaštiti svoje tenkovske jedinice. Prilikom napada sovjetske 2. gardijske tenkovske armije na krilo 1. SS oklopne divizije Lična garda Adolfa Hitlera Luftvafe je primenila novu taktiku: umesto teških bombardera i bombardera za obrušavanje poslati su lovci Foke-Vulf Fv 190 i specijalizovani lovci tenkova Henšel Hs-129 koji su ispred sovjetskih jedinica izbacili takozvane „Leptir“ bombe SD-2 koje su nanele velike gubitke sovjetskim tenkovima i lakim oklopnim vozilima.
Na tlu, sovjetski Voronješki front je probijen od strane 2. SS tenkovskog korpusa nemačke 4. tenkovske armije. Na uskom delu fronta koji su branili sovjetski vojnici jačine dva pešadijska puka stvorena je rupa kroz koju je 2. SS tenkovski korpus prošao i probio se u dubinu od 15 kilometara. Problem Voronješkog fronta je bio u tome što su se protiv-tenkovska oruđa i mobilne rezerve raspoređivale jednako na celoj izbočini dok je u isto vreme ceo nemački tenkovski korpus napadao jedan uzan sektor od 4 do 6 kilometara u dužinu. Nemačka 4. tenkovska armija je odmah probala i da proširi proboj i spoji se sa 48. tenkovskim korpusom koji je takođe napravio proboj ali se od toga odustalo i pažnja se posvetila daljem napredovanju.
Južno od Belgoroda armijska grupa Kempf je uspela da probije odbranu sovjetske 7. tenkovske armije ali ne i da je potpuno potisne i natera na povlačenje. Jake kiše i konstantni kontra-napadi su naterali jedinice grupe Kempf da obustave dalja napredovanja a neke jedinice su i prebačene na druge sektore
Severno od Belgoroda nemački 48. tenkovski i 52. armijski korpus su uspeli da probiju odbranu Voronješkog fronta, potisnu trupe sovjetske 1. tenkovske, 6. gardijske i 69. armije i preuzmu operacijsku inicijativu. Međutim, posle inicijalnog proboja i napredovanja, širina proboja se polako smanjivala i dok je 5. jula širina proboja bila 30 kilometara već 7. jula se smanjila na 20, a 9. jula na samo 15 kilometara. Dubina se smanjila sa početnih dnevnih 5 kilometara na potpuno obustavljanje ofanzive 9. jula.
Sovjetska komanda je uvidela da se nemački tenkovi moraju zaustaviti ili barem usporiti i sovjetski inženjerci su uspeli da postave preko 90.000 mina, neposredno u dubinu nemačkog proboja. Samim tim nemačke trupe su morale ne samo da uspore već i da se zaustave, čiste minska polja i popravljaju štetu koju si im ona nanela. Odličan primer je divizija Velika Nemačka koja je započela operaciju sa brojnim stanjem od 118 tenkova, a već pet dana kasnije imala je nešto više od dvadeset. Ovo pokazuje da su nemačke oklopne snage pretrpele velike gubitke u oklopnim vozilima ali nisu izgubile sva: mnogi tenkovi su bili teško oštećeni ili pokvareni i čekali opravku koja se izvodila pod otvorenim nebom. Čim bi se vozilo osposobilo odmah bi bilo poslato u svoju jedinicu.
I pored velikih gubitaka ceo ovaj proboj je predstavljao opasnost za Voronješki front. U svrhu zaustavljanja nemačkog proboja pokrenut je celokupni Stepski front koji je do tada bio u rezervi planiran za ovakvu situaciju. Jedna od najsnažnijih jedinica ovog fronta, 5. gardijska tenkovska armija je 12. jula prikupljena u blizini mesta Prohorovka.
„Bitka čelika“ kod ProhorovkeU ranu zoru 12. jula komandant nemačke 4. tenkovske armije general Herman Hot je povukao sve raspoložive rezerve, sve ispravne tenkove i naredio da se krene u žestok napad. U radiogramu svojoj komandi on prenosi svoja razmišljanja Hitleru:
„Moji momci su pred Prohorovkom, ispred nas su njive i sovjetska pozadina.
Naredio sam da se krene u odlučan napad.
Konačno smo opipali sovjetsku pozadinu, nemaju rezervi.
Ništa me neće zaustaviti, idemo na Kursk!
Hitler se obradovao i dao zeleno svetlo za dalje napredovanje. Ukupno je u napad krenulo 494 tenka i samohodnih oruđa, podržanih iz vazduha od nemačkog 8. vazdušnog korpusa. Međutim, Hot se našao u čudu kada je preko tih istih njiva u susret krenulo oko 600 sovjetskih tenkova 5. gardijske tenkovske armije. Otpočela je žestoka osmočasovna borba i na zemlji i u vazduhu. Sovjetska avijacija je ovde uspela da skoncentriše manje aviona od Luftvafe koja je imala i brojčanu i vremensku prednost. Cilj 5. gardijske tenkovske armije su bili kontra-napadi, sasvim suprotno od ciljeva nemačke 4. tenkovske armije. U vazduhu Luftvafe je izvojevala pobedu dok je na zemlji nemačka vojska pretrpela teške gubitke koje nije mogla da popuni i nije ostvarila ciljeve. Gubici sovjetske vojske bili su takođe veliki ali su umanjeni činjenicom da su sovjetski inženjerci svoje oštećene tenkove izvukli iz borbe i popunili posade dok je nemačka 4. tenkovska armija većinu svojih oštećenih tenkova ostavila na bojištu. Kod Starog Oskola se na relativno malom prostoru skoncentrisalo preko hiljadu tenkova.
Teorijski gledano sovjetska vojska je ovde pretrpela poraz zbog mnogo većih gubitaka od nemačkih. Ali praktično gledano ovde je sovjetska vojska pobedila jer je uništena glavnina nemačke 4. tenkovske armije i bila prinuđena na zaustavljanje a kasnije i povlačenje. Do 16. jula ona je vraćena na polazne položaje uz gubitke koje nemačka komanda nije mogla da popuni.
Severno od Belgoroda nemački 48. tenkovski i 52. armijski korpus su uspeli da probiju odbranu Voronješkog fronta, potisnu trupe sovjetske 1. tenkovske, 6. gardijske i 69. armije i preuzmu operacijsku inicijativu. Međutim, posle inicijalnog proboja i napredovanja, širina proboja se polako smanjivala i dok je 5. jula širina proboja bila 30 kilometara već 7. jula se smanjila na 20, a 9. jula na samo 15 kilometara. Dubina se smanjila sa početnih dnevnih 5 kilometara na potpuno obustavljanje ofanzive 9. jula.
Sovjetska komanda je uvidela da se nemački tenkovi moraju zaustaviti ili barem usporiti i sovjetski inženjerci su uspeli da postave preko 90.000 mina, neposredno u dubinu nemačkog proboja. Samim tim nemačke trupe su morale ne samo da uspore već i da se zaustave, čiste minska polja i popravljaju štetu koju si im ona nanela. Odličan primer je divizija Velika Nemačka koja je započela operaciju sa brojnim stanjem od 118 tenkova, a već pet dana kasnije imala je nešto više od dvadeset. Ovo pokazuje da su nemačke oklopne snage pretrpele velike gubitke u oklopnim vozilima ali nisu izgubile sva: mnogi tenkovi su bili teško oštećeni ili pokvareni i čekali opravku koja se izvodila pod otvorenim nebom. Čim bi se vozilo osposobilo odmah bi bilo poslato u svoju jedinicu.
I pored velikih gubitaka ceo ovaj proboj je predstavljao opasnost za Voronješki front. U svrhu zaustavljanja nemačkog proboja pokrenut je celokupni Stepski front koji je do tada bio u rezervi planiran za ovakvu situaciju. Jedna od najsnažnijih jedinica ovog fronta, 5. gardijska tenkovska armija je 12. jula prikupljena u blizini mesta Prohorovka.
„Bitka čelika“ kod ProhorovkeU ranu zoru 12. jula komandant nemačke 4. tenkovske armije general Herman Hot je povukao sve raspoložive rezerve, sve ispravne tenkove i naredio da se krene u žestok napad. U radiogramu svojoj komandi on prenosi svoja razmišljanja Hitleru:
„Moji momci su pred Prohorovkom, ispred nas su njive i sovjetska pozadina.
Naredio sam da se krene u odlučan napad.
Konačno smo opipali sovjetsku pozadinu, nemaju rezervi.
Ništa me neće zaustaviti, idemo na Kursk!
Hitler se obradovao i dao zeleno svetlo za dalje napredovanje. Ukupno je u napad krenulo 494 tenka i samohodnih oruđa, podržanih iz vazduha od nemačkog 8. vazdušnog korpusa. Međutim, Hot se našao u čudu kada je preko tih istih njiva u susret krenulo oko 600 sovjetskih tenkova 5. gardijske tenkovske armije. Otpočela je žestoka osmočasovna borba i na zemlji i u vazduhu. Sovjetska avijacija je ovde uspela da skoncentriše manje aviona od Luftvafe koja je imala i brojčanu i vremensku prednost. Cilj 5. gardijske tenkovske armije su bili kontra-napadi, sasvim suprotno od ciljeva nemačke 4. tenkovske armije. U vazduhu Luftvafe je izvojevala pobedu dok je na zemlji nemačka vojska pretrpela teške gubitke koje nije mogla da popuni i nije ostvarila ciljeve. Gubici sovjetske vojske bili su takođe veliki ali su umanjeni činjenicom da su sovjetski inženjerci svoje oštećene tenkove izvukli iz borbe i popunili posade dok je nemačka 4. tenkovska armija većinu svojih oštećenih tenkova ostavila na bojištu. Kod Starog Oskola se na relativno malom prostoru skoncentrisalo preko hiljadu tenkova.
Teorijski gledano sovjetska vojska je ovde pretrpela poraz zbog mnogo većih gubitaka od nemačkih. Ali praktično gledano ovde je sovjetska vojska pobedila jer je uništena glavnina nemačke 4. tenkovske armije i bila prinuđena na zaustavljanje a kasnije i povlačenje. Do 16. jula ona je vraćena na polazne položaje uz gubitke koje nemačka komanda nije mogla da popuni.